Car je gol

Kad igra hrvatska nogometna reprezentacija i netko zakaže u napadu, svi vičemo Daliću da zamijeni igrača. Ako igra loše nekoliko utakmica zaredom, u jedan glas zahtijevamo da ga stavi na klupu. Igra li konstantno loše, neće ga više zvati u reprezentaciju. Jasno kao dan.

Politika je slična nogometu. Ni politika ne voli gubitnike i loše igrače. Samo što se glasno ne skandira sa terena kad nekog treba „maknuti“, nego se tiho prigovara na kavama. I onda to ostane „u uhu“ i postane realnost/percepcija. Tko se ogluši na bilo naroda i začahuri u društvo „kimavaca“, osuđen je na propast.   

U najjačoj hrvatskoj stranci su prije 7 godina primijetili da im kola idu nizbrdo i u stranci dosta popularnog Tomislava Karamarka zamijenili su za tad relativno nepoznatog briselskog političara Andreja Plenkovića. HDZ – ovci su riskirali i pogodili: Plenković je pri kraju drugog mandata i samo o njegovoj odluci ovisi hoće li zakoračiti u treći.  

Kako je to moguće? Uz sve afere koje HDZ – ova vlada ima, njihov vječni politički rival – SDP „tone“. Da je socijaldemokracija svugdje u svijetu u krizi, točno je jer im nedostaje novih ideja koje bi pokrenule narod. No, u Hrvatskoj je poseban slučaj. SDP se raskolio u Saboru. Neka vodeći ljudi te stranke milijun puta ponavljaju kako to ništa ne znači, percepcijski je to primljeno loše. Jer tko se, pobogu, odriče više od polovice zastupnika u Saboru?! Na ljevici su se pojavili i novi igrači „Možemo“, koji su osvojili Zagreb i iako mnogi tvrde da se baš ne snalaze (autor ovog teksta se ne slaže s time), postali su nezaobilazni faktor.

I sad SDP umjesto da mijenja kandidata za premijera, aklamacijom potvrđuju Peđu Grbina kao „spitzen“ kandidata.

„Po čemu bi Grbin bio lošiji predsjednik vlade od Plenkovića“, postavio mi je nedavno protupitanje jedan istaknuti SDP – ovac koji zapravo to i ne misli već je to, pretpostavljam, izjavio zbog društva i svoje visoke pozicije u stranci koja mu ne dozvoljava da javno govori drukčije. Možda ne bi bio gori, s tim se slažem, ali neće doći u priliku da to pokaže. Zašto? Jer ga ljudi ne doživljavaju. Niti pozitivno govore o njemu, a niti negativno. Ne spominju ga. To je najgore i tu nema pomoći. Možda grubo, ali to je istina.

Imamo nedavni primjer Varaždina u kojem je predsjednik tamošnjeg SDP  – a vrlo dobro shvatio Slamnigovu mudrost: „Razuman uzmak je bolja polovica hrabrosti“.  Miroslav Marković je sjajni politički strateg i nije bio sasvim siguran hoće li pobijediti pa je podržao Nevena Bosilja da bude prvi. To je primjer političke mudrosti i oportunizma. I Bosilj je pobijedio na izborima za gradonačelnika. Neki će reći da se parlamentarni izbori razlikuju od lokalnih i da se izravno ne bira premijer. Točno, ali birači znaju tko je vodeći čovjek i imaju njegovu sliku u glavi kad zaokružuju imena na glasačkim listićima.

Članovi Glavnog odbora SDP – a ne samo da nisu čitali Slamniga, nego ni Andersena – „Carevo novo ruho“ pa ne znaju – ili znaju pa šute čuvajući preostale meke fotelje, da je podilaženje pogubno.

Stvaranje lažnog dojma nije zabranjeno i često je viđeno u politici i dosta puta ima efekta kad se komunicira prema van, prema građanima. Ljudi vole da im se govori što im odgovara i namjerno kupuju maglu u celofanu. Obmanjivati druge nije dobro, ali kad to radite sebi i sebi bliskima, znajte da ste osuđeni na neuspjeh.